PIŠE: NOVO VUJOŠEVIĆ
Pastirski psi imali su problema sa kamionima. Kamioni su, naime, unijeli pravu uzbunu među pse koji su zajedno sa pastirima čuvali ovce. Kamioni su pse očigledno iznenadili. Psi su mislili da im se u njihovom ataru pojavio još jedan neprijatelj i neprijatelj njihovog stada. Na njih su počeli kidisati. Nijesu podnosili ni njihov zvuk ni njihove mirise. Smatrali su da su došla i to pravo u njihovu planinu, neka stvorenja, koja su naumila da učine strašna nedjela. Neki su psi pomislili da su to faktički vukovi, samo što su se presvukli u drugu kožu. Takvi su brujanje kamiona doživljavali kao režanje vukova, zvuk sirene kao zavijanje, a osjećali su odvratnost prema nafti i benzinu isto onako kao i prema zadahu vukova. Psi su panično lajali na kamione. Čak su i trčali za njima i to dugo i bezglavo. Vjerovatno su mislili da kamioni bježe od njih. Sigurno su u tome uživali jer nije mala šala da od njihovog lajanja i čeljusti bježi jedan džin kao što je kamion. Neki su, pak, bili toliko uporni da su do iznemoglosti jurili za kamionima. Dešavalo se da se poneki spetlja između točkova i tako zavazda završi svoj pseći život. Naravno, oni psi koji su mislili da kamioni bježe od njih, tretirani su kao neznaveni, ka’ mnogo glupavi. Šoferi nijesu pridavali mnogo značaja psima u njihovim bezglavim nasrtajima. No, nije ni bilo prijatno što su paščad do iznemoglosti lajala. To je bio znak da se psi ne mogu pomiriti sa kamionima i da ih smatraju nepoželjnim gostima. Vremenom su se počela navikavati na kamione sva živa stvorenja. Konji su skoro navikli na kamionsko brujanje. Često su pasli oko ceste (džade). Njihova pojava ih nije mnogo uzbuđivala kao što je to bilo u početku. U slučaju nailaska kamiona, neki bi samo prestali da pasu i podigli glave. Bilo je i onih koji se na kamione nijesu obazirali. Mnogi psi su prestali da suludo trče za kamionima. I oni su se navikavali na kamionsku buku i kamionsko „špartanje” sredinom Korita. Beljov Dujov se potpuno navikao. Nije imao abera kad su pored njega prolazili kamioni. Čak se činilo da ih je prezirao.
I buljuci ovaca su se navikavali. Ovce su sve mirnije pasle pored džade, uprkos jurnjavi kamiona. Istina, uvijek je postojala poneka kojoj je smetala kamionska buka.
Pastiri su se, takođe, navikavali na džadu. Panično ponašanje prilikom pojave četvorotočkaša sve je više nestajalo. Ne samo što su bili mirniji i staloženiji, već su nastojali da češće odlaze na pašu duž džade. To su pravdali izgovorom da je pored džade trava pitomija i da daje više varenike. No, i pored toga, čobani su počeli voljeti džadu zbog toga što su tu mogli naći više sagovornika, više putnika namjernika, više kamiona, odnosno šofera. Postepeno su zavoljeli sirenu kamiona kao šoferski pozdrav. Na zvuk sirene, čoban bi digao ruku u znak zadovoljstva što ga je pozdravio šofer, što mu na taj način izražava čast i počast. Po tome je bio poznat Dragoje Jokašev. On je svako jutro, to znači do popaske, čuvao ovce pored džade. Svi su ga šoferi prepoznavali. Počeli su da zaustavljaju kamion u prolazu pokraj njega. Čak su se sa njim i duže razgovarali. Tu su se sklapala i prijateljstva. Tako se dešavalo da Dragoje poziva šofera na jardum, a ponekad i na pečenu jagnjetinu. Šofer je zauzvrat pravio Dragoju i njegovoj porodici usluge koje su se odnosile na vožnju čeljadi ili, pak nekog tereta. Jednom prilikom mu je šofer povezao pet grla stoke na Pazar. To mu je Dragoje zavazda zapamtio. Dragoje je na sav glas obrazlagao da nema boljeg šofera od Peše među šoferima koji kroz Korita prolaze. Čak se jednom i posvađao sa čobanom koji je drukčije mislio, koji je isticao i hvalio drugog šofera.
Iako su se u početku pastirice stidjele i zazirale od kamiona, odnodno njihovih šofera, ipak su se i one postepeno pripitomljavale. I njima je postajalo omiljeno pasište koje se prostiralo duž džade. I one su sve više voljele da čuvaju pored džade i da tako eventualno nađu po neku simpatiju. Šoferi su posebno voljeli da sirenom pozdrave pastirice. Često su usporavali kamion kad naiđu na pastiricu. Neki su, pak i zaustavljali kamion pitajući čobanicu: „Jesu li ti ovce na broju?” ili „Nemoj da i’ pogubiš!” To su, naravno bila očigledna udvaranja, koja su pastirice prihvatale. Riječ je o udvaranju na odstojanju, u prolazu.
Čobanica Mara je odvajala ljepotom u odnosu na ostale čobanice. I zaista je bila lijepa da ljepša ne može biti. Ne samo što je bila lijepa, već je bila nekako umiljata i ljubopitljiva. Čobani su joj pjevali:
„O, Maro, Maro,
Moje jagnje malo
Vazda mi te viđet milo
O, Maro, bijela vilo”
Mara je sve češće čuvala ovce pored džade. Svi su šoferi primijetili njenu ljepotu. Svi do jednog su je pozdravljali svirkom sirene. Njoj je, naravno, to godilo. Obično je plela dok je čuvala ovce. Kad bi naišao kamion, ona bi zastala sa pletivom i dizala glavu i cijelu figuru kao da je htjela da istakne svoju ljepotu. Dosta je šofera zaustavljalo svoje kamione da bi porazgovarali, odnosno da bi se udvarali Mari. Mara je voljela udvaranja, ali nije ulazila u duže i dublje razgovore. No, i njoj je zapao za oko pomoćnik šofera Peša. Pomoćnik šofera Peša se odmah zacopao u Maru. Svaki trenutak je koristio da se sa njom sastane. Čak bi kod nje ostao, dok bi njegov šofer otišao u šumu i utovarao kamion drva. Pomoćnik je provodio vrijeme u razgovoru sa Marom. Sve dok bi se njegov šofer vratio iz šume. To je dosta dugo trajalo. To su primijetili i svi ostali pastiri. Pjesma je to potvrđivala:
„Čuva ovce pored džade
I šofere brojit stade
Sedam osam prebrojila
Devetoga ustavila
I srce mu poklonila”
I tako je Mara čuvala ovce pored džade i bez preduška. Jednoga dana svi pastiri su primijetili da Mare nema i da njeno stado čuva drugi pastir. Ubrzo se po Koritima pročulo da se Mara udala u gradu i da je zavazda ostavila svoje stado. Pastiri, a naročito oni koji su se pripremali za ženidbu, nijesu mogli zaboraviti Maru. Ljutili su se na kamione. I Koritska pasišta su se ljutila na kamione. Smatrali su ih krivcima što su im „ubrali” najljepši i najmirisniji planinski cvijet, što su im oteli ukras koji je plijenio sva živa stvorenja.
(Nastaviće se)